ORIS: Gospodine Portoghesi, dopustite da se najprije vratimo Venecijanskom bijenalu 1980. godine. Živost dijaloga koji je uspostavila Strada Novissima unutar vaše paradigmatske izložbe još nam je u sjećanju, a teorijski diskurs još nije u cijelosti iscrpio prekretnički značaj tog postignuća. Kako danas, s distance, gledate na dosege tog internacionalnog projekta?

Portoghesi: Moje je mišljenje prilično negativno. Naime, kad sam organizirao izložbu La presenza del passato zamisao mi je bila nastaviti i razviti ono što se događalo u talijanskoj kulturi od pedesetih godina nadalje. U tom se razdoblju pojavljuju imena kao što su Gardella, Albini, Ridolfi, Scarpa. Svojim radom oni su se jako trudili da unutar tradicije moderne ponovo nađu odnos s povijesnom tradicijom, tradicijom bez pridjevaka, posebno s talijanskom tradicijom. Za uporišne točke izabrao sam Gardellu i Ridolfija, kojima su bile posvećene dvije retrospektivne izložbe, zajedno s izložbom Philipa Johnsona, priređenom ponajviše na inicijativu Scullyja i Sterna. Oni su sa mnom bili članovi komisije koja je odlučivala o pozivima za tu izložbu.